Petar Biljanović, Sveučilište u Zagrebu Fakultet elektrotehnike i računarstva
Svaka tehnologija može, zahvaljujući svojim resursima i metodama, napredovati samo do jedne određene granice. Iznad te granice napredak je moguć samo pojavom neke nove tehnologije više razine, s novim resursima i metodama.
Da ovo pravilo funkcionira na globalnoj razini potvrđuje npr. prijelaz sa poljoprivrednog načina proizvodnje hrane na industrijski. Poljoprivreda predindustrijskog doba nije mogla riješiti problem proizvodnje hrane iako je većina stanovnika radila u poljoprivredi. Industrija je kroz mehanizaciju, biotehnologiju i agrotehničke mjere – u proizvodnom smislu – riješila taj problem uz puno niži procent stanovništva zaposlenog u tom sektoru. Slično je mikroelektronika kroz automatiku, robotiku i ICT riješila niz problema industrijske proizvodnje. Nakon mikrolektroničke revolucije dolazi nanotehnološka revolucija koja treba dati odgovore na pitanja na koja današnje tehnologije ne mogu dati odgovor. Mikroelektronika je limitirana Mooreovim zakonom eksponencijalnog rasta „svega i svačega“ koji će se vjerojatno oko 2020 „slomiti“ te će nanotehnologija diktirati razvoj ICT-a. Međutim, nanotehnologija direktno diktira razvoj svih ostalih područja – nanoelektronika je njen tek jedan, po svemu sudeći, ne najvažniji dio. Kod nanotehnologije treba odgovoriti na ključno pitanje: radi li se o tehnološkoj revoluciji ili samo o novoj tehnologiji? U novu tehnologiju nije nužno ići da bi se opstalo, ali to nije moguće kad se radi o tehnološkoj revoluciji. Nanotehnologija jeste tehnološka revolucija. Zato za svaku zemlju pravo pitanje nije treba li ići u nanotehnologiju, već na koji način?
[POVRATAK]
